Balkan je oduvek bio raskrsnica puteva, ali i poligon za velike sile. Nekada se odlučivalo o granicama i carstvima, a danas – o energiji. Struja, gas, nafta i ugalj oblikuju sudbine država ovog regiona jednako snažno kao politika i diplomatija. Pitanje koje lebdi iznad svih vlada u regionu glasi: ko zapravo drži prekidač i može li Balkan ikada postati energetski samostalan?
Nasleđe socijalizma i stara postrojenja
Još u doba Jugoslavije, Balkan je pokušavao da bude energetski nezavisan. Gradile su se hidroelektrane, rudnici uglja i termoelektrane koje i danas rade. Ali problem je što su ta postrojenja stara više od pola veka. Dok su hidroelektrane na Drini i Đerdapu i dalje stubovi sistema, termoelektrane poput Obrenovca ili Ugljevika postale su relikvije industrijske prošlosti.
To nasleđe znači da zemlje Balkana i dalje zavise od uglja – najprljavijeg, ali i najjeftinijeg izvora energije. Paradoksalno, dok Evropa gura ka zelenoj tranziciji, Balkan se drži lignita kao poslednje slamke sigurnosti.
Gas – ruski ventil nad regionom
Nijedan resurs ne pokazuje zavisnost Balkana kao gas. Decenijama je Rusija bila glavni snabdevač. Gasovodi Južni tok, a zatim Turski tok, oblikovali su politiku jednako kao i ekonomiju. Kada Moskva zavrne ventil, cela regija strepi.
Bugarska je to osetila 2022. kada je Rusija obustavila isporuke jer nije htela da plaća u rubljama. Srbija je potpisala povoljne ugovore, ali to znači i dublju političku zavisnost. Severna Makedonija i Bosna i Hercegovina nemaju alternativu – bez ruskog gasa zimi bi se bukvalno smrzle.
Struja – uvoz kao hronična boljka
Iako Balkan ima hidroelektrane i termoelektrane, potrošnja često nadmašuje proizvodnju. Rezultat je da se struja mora uvoziti. Srbija je 2021. potrošila stotine miliona evra na uvoz električne energije jer domaća postrojenja nisu mogla da pokriju potrebe. Slična je situacija i u BiH i Crnoj Gori.
Kada cene na evropskoj berzi skoče, Balkan plaća ceh. Energetska zavisnost se tada ne meri samo u kilovatima, već i u političkim ustupcima.
Brutalne posledice za građane
Energetska kriza poslednjih godina pokazala je koliko je zavisnost opasna. Računi za struju i grejanje u regionu su eksplodirali. Ljudi su se vraćali na peći na drva i ugalj, dok su vlade panično posezale za kreditima da bi subvencionisale energente. U Sarajevu i Skoplju vazduh je zimi zagušljiv od dima jer su građani prešli na loženje svega što može da gori.
Za običnog čoveka energetska politika nije apstraktna tema – ona se vidi u hladnim stanovima, praznim novčanicima i zagađenom vazduhu.
Ko zapravo drži prekidač?
Formalno, svaka država ima svoje ministarstvo energetike i svoje elektrane. Ali stvarna moć često leži van Balkana. Rusija kontroliše gas, EU kontroliše tržište i regulacije, a Kinezi sve češće kontrolišu kredite i investicije u nove projekte. Balkan, kao i mnogo puta u istoriji, ostaje polje na kojem velike sile igraju svoje energetske igre.
Da li postoji izlaz?
Rešenje postoji, ali je dugoročno. Razvoj obnovljivih izvora – solarnih panela na jugu Srbije, vetroparkova u Vojvodini, Makedoniji i Crnoj Gori – mogao bi da smanji zavisnost. Regionalne interkonekcije i pametna mreža struje bi pomogle da se viškovi iz jedne zemlje prenesu u drugu. Ali to traži saradnju, a Balkan je istorijski poznat po svemu osim po saradnji.
Zaključak: između politike i preživljavanja
Energetska zavisnost Balkana nije samo ekonomsko pitanje, već i političko. Dok god gas zavisi od ruskog ventila, struja od evropske berze, a investicije od kineskih kredita, region neće imati punu kontrolu nad sopstvenim prekidačem.
Za građane, to znači da svaka globalna kriza postaje i lokalna drama. A možda je i to pravo lice balkanske sudbine – uvek zavisni od drugih, uvek u centru tuđih igara, dok čekamo trenutak kada će neko drugi odlučiti da li će svetlo da se upali ili ugasi.
Biznis Srbija